oni koji nisu tu

Bilo je par dana nakon vjenčanja.
Nosila sam revere i drhtavim rukama ih lijepila
na hladan mramor kraj njihovih imena.

I svijeću sam nosila.
Ovaj put zahvalnicu s vjenčanja
umjesto onih jezivih za grob
što su uvijek na akciji oko Svih svetih.
Uvjerena sam da ih ni oni ne vole k’o ni ja.

Bilo je oko podne i sunce je pržilo.
A sve u meni se na trenutak smrzlo.
Kao prije par godina.
I onu godinu iza.
Na istom mjestu.

I suze sam nosila.
Sve one što sam skupljala u sebi mjesecima.
Onda kad njihova imena nisam mogla staviti
na popis gostiju.
Onda kad ih nije bilo da se vesele sa mnom
danima prije.
Onda kad su nakon svih čestitki ruke ostale prazne
za ta dva zagrljaja.

I hvala sam im rekla.
Što su njoj dali snagu da se veseli s nama.
Što su, iako nisu bili tu, ipak bili.

Jer kad ostaviš dubok trag u nečijem životu
i neizmjernu količinu ljubavi,
nemoguće je da sve nestane
samo zato što te fizički nema.