siječanj 2021.

Sve što imamo je “sada”.

U utorak je žena negdje oko podne kuhala mužu najdraže mu jelo u njihovom domu.
Idućeg trenutka stajala je drhteći pred ruševinama što su od tog doma ostale,
bespomoćno stišćući njegovu hladnu ruku koju drži zadnji put za ovog života.
Umrla je i ona tad, u trenutku, u milisekundi.
Iako bi po stručnoj medicinskoj procjeni
njene vitalne funkcije bile u granicama normale.

U petak ujutro čekala je majka svoje dijete
da ga zagrli,
poželi mu u novoj godini sve što jedna majka djetetu poželjeti može.
Umjesto toga, dobila je šamar najveći,
onaj od kojeg se ne oporaviš za života.
Ostale su joj ruke prazne.
Iščupano joj je srce tog prvog dana nove godine koja je bila po svemu obećavajuća…

Sinoć je netko izašao kroz vrata hitnog prijema,
noseći u drhtavim rukama papir
na kojem stoji dijagnoza
od koje se ledi krv u žilama kad je samo izgovoriš.

Jutros je netko negdje otišao iz stana
po kruh i cvijeće
i nikad se više nije vratio.
Umjesto u rukama ljubavi,
završilo je to cvijeće negdje na cesti, u lokvi krvi.

A tebe još uvijek brine koji auto voziš,
koliko kvadrata ima stan u kojem živiš,
pada li vani kiša,
pašu li ti cipele uz ostatak outfita?

A ti još uvijek čekaš pravi trenutak
da okreneš taj broj?
Da zagrliš, oprostiš, poljubiš, voliš, živiš?

Sve je tako nesigurno. I sve što imamo je “sada”.

Nemoj da ti ruke ostanu prazne čekajući.
Nemoj da ostane neizgovoreno
ono o čemu u sebi vrištiš.
Nemoj da ti snovi ostanu neostvareni
bez pokušaja.
Nemoj da ono nebitno troši tebe i tvoje živce.
Nemoj da oni bitni ne znaju koliko su ti bitni.
Nemoj da ti prođe život životareći.
Nemoj.